Kontra zabrane rijalitija!

U vremenu interneta i (prekomjerne, doduše) dostupnosti informacija, biti neinformisana osoba je stvar izbora (za većinu nas). Nedavno se pojavila inicijativa za ukidanje “rijaliti emisija” i preusmjeravanje novca (čijeg?) u kulturu. Kakva je to kultura i zašto bi nam trebala? Da širi vidike, sigurno ne jer je pokretačka snaga ove inicijative grupa koja se zalaže za (neki) sistem vrednosti. Preuzeše na sebe “jer, u Srbiji se niko “sistemski” ne bavi sistemom vrednosti.” Prema riječima jednog protagoniste pomenutih dešavanja: “SLEDEĆA akcija biće usmerena na porodicu i porast nataliteta…” I to su te iskonske prave vrednosti. No dosta o njima, da ja malo o sebi.

Nakon što sam uočila opskurnu peticiju koja traži da se ukine jedna vrsta izuzetno popularnog i gledanog TV sadržaja, odmah sam pomislila da se radi o totalitarnim metodama neke grupe koja u XXI stoljeću radije pribjegava restrikcijama nego mukotrpnom procesu edukacije i (uhhh što mi se izlizao ovaj izraz) OSVJEŠTAVANJA gledateljstva. Hajmo im zabranit… A šta je slijedeće? Istina je da nas niko ne tjera da gledamo rijalitije. Kada se desi trenutak da im gledanost opadne i sponozori više nemaju interesa oglašavati se tokom trajanja istih, tada će nastupiti njihovo samoodumiranje. Do tada, stiditi se i ibretit nad nama onakvi kakvi stvarno jesmo, ostaće glupost samo takva! Rijalitiji su dio zatvorenog kruga i više su posljedica nego uzrok.

Ustvari, želim napraviti spisak onoga uz šta sam ja odrastala.
Uzmimo u obzir da sam odrastala kada nije bilo interneta, ali je bilo čestih restrikcija u elektronapajanju. Pa evo spiska:

Jedna muzička emisija koja se zvala Behar i uvijek je završavala ovom pjesmom. Nisam našla originalni spot, ali evo za prvu pomoć:

Eh, sad:

Opaaaaa!

Za ovo se pričalo da će nam biti himna. Moraš znat himnu!

Amra Dacca i Mr. Amir ❤

A onda:

Pa i ova skandal himna za koju se ispostavilo da je rađena po melodiji: S one strane Drine gajtan trava raste, po njoj pasu ovce čuvalo ih momče.

Vjera u suživot nije novokomponovani hir:

I dok su meni djeca u jednom mjestu pored Zenice vadila mast da Sarajevo neće više biti glavni grad nego Zenica.

Moja vila s Mojmila:

Tanaaa naaaaa

Mladost…

Ne bi bilo fer da ovu preskočim:

Da ne mislite da je sve bila ozbilja, apeliram da poslušate ovaj dragulj:

Nijedan rijaliti šou ne pratim. Nikada neću biti za zabranu rijalitija. Od ljudske jedinke očekujem da je sposobna sama za sebe odlučiti kako da provodi svoje vrijeme. Mnogo vas pozdravljam. Uživajte!

Foto: ukradeno sa fejsa 😉

Evo me sada na burzi rada: Umjesto plate možda dobiješ posao

Iako imam nekih zaostalih obaveza iz prethodnog života i rođendan mi je, odlučila sam sve ostaviti po strani i napisati ovaj blog post. Neki razuman razlog nemam. Nisam odavno imala volje ni želje… S druge strane, da ne pristupim izradi još jedne splačine imala sam milion izgovora, a svaki po dukat vrijedan! Nego samo za potrebe ovog exerimenta analizirala sam poslovnu ponudu, pa da počnemo:

Slučaj: Plata je nedefinisana, ali možda bude posla za tebe, hehehe! Možda…

Uslovi rada:
rad u manjoj firmi do 20 zaposlenih
rad od ranih jutarnjih sati
probni rad u trajanju do 2 mjeseca
stimulativna primanja
stalno zaposlenje

Opis poslova:
popis i kontrola robe po objektima kupaca
manje nabavke sirovina po sedmičnom rasporedu
održavanje higijene i prijava kvarova vozila i inventara za distribuciju
redovan vizualni pregled vozila i prijava kvarova
svakodnevna dostava robe kupcima prema utvrđenim hodogramima
ostali poslovi po uputama nadređenog

Potrebne kvalifikacije:
SSS
vozačka dozvola B kategorije
prednostkandidatima sa iskustvom u distribuciji prehrambenog programa
dobra saradnja i komunikacija sa kolegama

Potrebni dokumenti:
Kratka biografija (obavezno navesti mjesto stanovanja i kontakt informacije)

Dakle, slučaj: Plata je nedefinisana, ali možda bude posla za tebe, hehehe! Možda… iz kojeg najviše možete očekivati da dobijete posao koji, ako pomnije analizirate ponudu možete poželjeti samo najgorem dušmaninu!

Nigdje nije definisano koliko je radno vrijeme, osim da se počinje rano ujutro. Da li je nekulturno pitati za slobodne vikende, praznike, slučaj bolesti? (*U savjetima o ponašanju na intervjuima za posao često ćete naići na tu glupost). Bićete na probi 2 mjeseca i stimulativno (nedefinisano na koji način i u kojoj mjeri) nagrađeni/e za obavljeni posao. Kao jedan od argumenata ova firma navodi: “stalno zaposlenje” – istina je da ja ne znam šta bih vam o tome rekla, kako bih prokomentarisala!

U opisu posla navedeno je dovoljno da se može ne digne glave svih sedam dana u sedmici, a sve je dodatno oplemenjeno epskim navodom: “ostali poslovi po uputama nadređenog”.

Iz potrebnih kvalifikacija, izdvojila bih: “dobra saradnja i komunikacija sa kolegama”. Mnogo me se dojmilo!

Vrlo interesantan nalazim i podatak da je navođenje adrese stanovanja jakoooo bitno. Kakvi zaključci se očekuju od ovog saznanja? I zašto su tako unfriendli kada je u pitanu zvanje telefonom?

Dakle, ovo je stvarni oglas za posao i jako dobro ilustruje očaj koji vlada na tržištu rada u Bosni i Hercegovini.

Serijal Evo me sada na burzi rada se nastavlja…

U žvaljama međunarodne zajednice

Kompilacija Insecticide legendarne Nirvane dolazi sa porukom homofobima, rasistima i seksistima. Ovako glasi: “Don’t come to our fuckin’ shows, don’t buy our records. Just leave us the fuck alone! It disturbs us that plankton like you are part of our audience. Go away! We don’t want your money.” (Ne dolazite na naše koncerte, ne kupujte naše snimke. Pustite nas na miru! Uznemirava nas činjenica da planktoni kao vi čine našu publiku. Odlazite! Ne želimo vaš novac.)

U intervjuu (u potpunosti možete pročitati, doduše na engleskom, ali ovdje) na pitanje o Klintonovoj administraciji Krist Novoselić (Nirvana) je odgovorio:

“U Bosni/Jugoslaviji? Ne znam šta se dešava iza zatvorenih vrata. Prvo, upravo sam izgubio poštovanje prema Ujedinjenim Nacijama. Ustvari, gubitak poštovanja se transformisao u prezir prema UN-u. UN i američka administracija se dvoume dok je očit agreesor u ovoj situaciji. Znam da je UN upoznat sa zvjerstvima od novembra 1991. i januara 1992. godine.

Znali su šta se dešava i nisu učinili apsolutno ništa. Još uvijek pregovaraju i pokušavaju da razrade svoje top tajne, tajnim dogovorima. Znate, htjeli su da prave neku vrstu mirovne konferencije i tražili su od nas da sviramo na benefit koncertu s ciljem da pomognemo ženama i djeci u Bosni i Hercegovini. Kada su pitali, odgovorio sam: NE! Idite jebite se! Da ste dobro odradili svoj posao, ne bi upravo bila na snazi katastrofa u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo 150.000 mrtvih!.”

U zemlji u kojoj rat još nije završen (jest, možda, onaj oružani aspekt, ali se nastavio nekim sofisticiranijim sredstvima u nekim sofisticiranijim bajtama) očekivati od nas da funkcionišemo “normalno” je za svaku osudu i prezir! Zato sam ovo i započela ovim riječima koje smatram relevantnim i aplikativnim na trenutno stanje. Usput, Nirvana je više obilježila moje odrastanje nego bilo koja institucija koja tvrdi da je danas ovdje za moju dobrobit (bila i ostala). Ako je za moje dobro, neka se isele več koliko danas. Dakle, govorim o institucijama i međunarodnim organizacijama koje navode ovu zemlju kao uspješan primjer iz prakse… Ova (monstrum) zemlja vrlo je draga stavka onima koji se po osnovu njenog postojanja neće brinuti za svoj finansijski opstanak nikada više. Štoćereć, fino se zaradi ako se što glasnije brineš za zemlju slučaj. Ima i bonus za nazivanje lokalnong stanovništva pogrdnim imenima i pripisivanje im nepoželjnih osobina, a onda predlaganje sebe za bogovskog mesiju i onog koji će učiniti sve da se urođenici/e izvedu na pravi put.

Lično, protiv međunarodnih organizacija i institucija nemam ništa. Ono što mene brine jeste da ne razumijem šta rade. Došli ste se boriti za mene? Pa gospodstvo drago, ja vašu borbu ne razumijem! Ne razumijem ni šta hoćete, ni kuda želite da se stignete. Ne razumijem ni šta od mene očekujete, kao ni gdje sam ja u svemu tome. Bilo bi lijepo kada biste preuzeli odgovornost za svesrdnu pomoć lokalnim odabranicima da stvore ovo čudovište, koje upravo vi održavate u životu i na aparatima. Ova zemlja je čudovište nefunkcionalno! I preuzmite svoj dio odgovornosti. Meni ostavite moj… Nemojte me vi (zaposleni po međunarodnim organizacijama i stranim institucijama, pogotovo ako niste izbosne, ili barem sa balkana) obilježavati i davati mi neosnovane lekcije. Ako moram biti pristojna (ne moram, ali hoću) mogu samo reći da odete fino… Umilnim glasom… Povedite i ove “legitimno izabrane nam predstavnike/ce” (dobro ne morate, ali je poželjno).

Baš zato ni ja nisam započela “ovo” svojim riječima, nego riječima onih iz tzv. civilizovanog dijela svijeta kod kojih sve funkcioniše (ali u panjevima) i za koje tvrdite da im je sve potaman. Eto dokaza da je još neko primjetio da ste sranje! Evo od večeras nikad više izjave od nekoga ko je ovdje samo kao turista/kinja ili kao radnik/ca najamnik/ca, neću uzimati za ozbiljno, niti dozvoliti da mi sjebaju svakako sjeban život.

Fala i prijatno! I don’t want your money! Go away!

Smrt mađarskog Harvey Milka – Milán Rózsa (1988-2014)

Milán Rózsa rođen je godinu dana prije pada Berlinskog zida, 1988. Nije imao iskustvo borbe za prava i slobode, kao generacije mladih u Mađarskoj koje su prethodile njegovoj tokom posljednjih godina režima pred slomom. To ga nije sputavalo da postane jedan od najistaknutijih i najiskrenijih (i vjerovatno najenergičnijih) mladih aktivista. Tokom protesta protiv oporezivanja Interneta, bio je jedan od demonstranata ispred Fidesz partijskog sjedišta. Uhapšen je, ne i optužen… Nešto ranije, ispred ruske ambasade u Budimpešti protestovao je protiv homofobije i iskazivao svoju podršku ruskoj LGBT zajednici. Na naslovnice je dospio i činom penjanja na balkon predsjedničke palate, zahtjevajući referendum na temu ruskog finansiranja Paks nuklearne elektrane.

Nažalost, u petak Milán je zauzeo prostor u medijima iz totalno drugačijeg razloga: u dobi od 26, počinio je samoubistvo skočivši pred voz.

Stuart Milk (LGBT aktivist i nećak Harvey Milka – političara i LGBT aktiviste, ubijenog 1978. godine). , oprostio se od Milána putem članka objavljenog na The Huffington Postu i porukom na njegovom fb profilu:
“Milán Rózsa je heroj kojeg smo sve/i izguble/i danas. Veoma je teško pisati na ovu temu. Jedno od priznanja koje dobiješ zahvaljujući zagovaranju, jesu prijateljstva sa izvanrednim ljudskim dušama koje rade veliki posao u najtežim uslovima u najgorim sredinama. Najteže je gubiti nevjerovatne prijatelje. Sve/i koje/i ste slušale/i moj govor na temu globalnih prava prošle godine, znate da mi je Milán dozvolio da podijelim njegovu inspirativnu priču.”

Stuart Milk uočava brojne poveznice između Milána i njegovog ujaka za vrijeme boravka mađarskih aktivista/kinja u Washingtonu. Milán je jedan od lidera parade ponosa održane u Budimpešti 2011. godine, a koja je napadnuta od grupe mladih fašista i neonacista. “Neprijateljstvo države, mržnja i nasilje usmjereno prema LGBT zajednici i drugim manjinskim skupinama u Mađarskoj su znatno gore nego mi sa ove strane Atlantika, to možemo zamisliti,” napisao je Milk.

Rózsa je demonstrirao svoju iznimnu hrabrost suočavajući se sa ekstremnim desničarima. Njegov otac, taj angažman je doživio drugačije, počinivši samoubistvo dan poslije parade ponosa.

Stuart Milk obećao je mađarskim atvistima/kinjama moralnu podršku američkih lidera svjesnih straha i bespomoćnosti koji su prisutni u zemljama istočne Evrope.

“…Iako nas dijeli okean, živimo u globalnom društvu koje neće mirno stajati dok su prisutni mržnja i represija. Kako je moj ujak Harvey rekao: ‘Nada nikada neće biti tiha.’ Milán je podsjetnik na tu mantru. Podsjeća nas da je cijena ravnopravnosti oprez.” zaključuje Milk.

Tragična smrt Milána Rózse, potresla je aktiviste/kinje koji/e su imali/e priliku upoznati ga. Ostaje pitanje, zašto se odlučio na ovako ekstreman korak počinivši samoubistvo. Njegovi bliski priajtelji navode da se već neko vrijeme borio sa depresijom.

Bio je odlučan u svojoj namjeri da nastavi borbu za ravnopravnost i demokratska prava. Nekoliko sedmica ranije, čak ni njegovi najbliži/e saveznici/e nisu bili u mogućnosti prepoznati teško razdoblje kroz koje je prolazio. Ovo je jedan od podsjetnika da ljudi (naročito muškarci), često se bore sa mentalnim poteškoćama u tišini. Na taj korak se odlučuju jer su društvene stigme preteški okovi.

Kao prilog hiljadama tributa putem socijalnih medija, zapaljene su svijeće i ostavljane fotografije ispred zgrade u kojoj je Milán živio. Mađarska demokratska opozicija izgubila je jedan od najkredibilnijih, najhrabrijih i najdinamičnijih glasova.

izvor: http://hungarianfreepress.com/2014/11/08/the-death-of-milan-rozsa-hungarys-harvey-milk/

Džaba mi je ovaj prajd!

Prije nekoliko dana održana je parada ponosa u Podgorici. Obezbejđivalo ju je mnogo policajaca, a zalobnice/i su računale/i koliko je to sve koštalo. Ohrabrujućim su nalazile/i podatak da je nastali trošak znatno manji nego što je to bio slučaj u Beogradu nekih mjesec dana ranije.

Pozivalo se na parade porodica (ekstremna desnica) ili nezaposlenih (ekipa koja se u većini slučajeva nije ni zapitala čemu tolika policija i ko je za to odgovoran, prvo na ulicama Beograda a potom i Podgorice). Ove/i druge/i krenuše od sredine. Ne valjaju im ovi sa parade ponosa jer su velik trošak. Siromašne zemlje to ne mogu podnijeti, a moraju (kako kažu) pod stegom i krinkom evropskih integracija. Nisam sigurna koliko su svjesni/e da su se 100% primili na onu priču koju im plasira ekstremna desnica, baš ona koja je oba ta dana jedini i isključivi ODGOVORNI za trošak koji je nastao. To nisu mogle/i zaključiti. Jeste, baš je bilo teško…

Zajednica koja je paradirala tih dana Beogradom i Podgoricom, a nešto ranije Zagrebom, Splitom i Osijekom je iz reda manjinskih zajednica. Pripadnici/e tzv. lgbt zajednice ne uživaju puna prava u ovim zemljama i nerijetko su prinuđeni/e skrivati se i živjeti dvostruki život, a sve s ciljem da ne dovode sebe u fizičku opasnost i da se zaštite od osuda okoline. Unaprijed su osuđeni/e od strane javnosti, jer su “zaštićeni/e” od diskriminacije (što u praksi nije ni blizu istine), i što svijetom vlada moćni gej lobi (što je, opet, iz domena naučne fantastike). To su dvije najzastupljenije predrasude kojima manipulišu oni/e sa kojima sam imala priliku razgovarati.

O lgbt zajednici

Lgbt zajednica nije homogena cjelina. Već ta četiri slova kojima se određuje, ukazuju na zastupljenu raznolikost. Što se tiče klase, rase, imovinskog stanja, radnog statusa, religijske ili nacionalne pripadnosti i sl. definitivno se ne mogu dati univerzalne determinante. Procjena je ja da je 10% populacije homoseksualnog opredjeljenja. U zavisnosti od podneblja na kojem žive, jednako su pogođeni/e krizama, nestašicama, ratovima, nezaposlenošću i sl. kao i onih preostalih 90%. Lgbt zajednica nikako nije ekskluzivni klub onih koji/e su se “snašli/e” nego dijele sudbinu onih koji/e žive u njihovom okruženju.

O paradi ponosa

Parada ponosa nije karneval. Šarenilo koje sa sobom nosi simbolizuje različitosti unutar lgbt zajednice. Osnovni simbol parade ponosa je simbol mira i zastava duginih boja. Boje koje su zastupljene imaju svoja značenja: ružičasta: seksualnost, crvena: život, narančasta: zdravlje, žuta: Sunčeva svjetlost, zelena: priroda, tirkizna: čarolija/umjetnost, indigo/plava: vedrina/sklad, ljubičasta: duh. Parada ponosa je najobičniji PROTEST koji ima svoje zahtjeve upućene prema donositeljima/cama odluka i jedan je od načina da se diže vidljivost lgbt zajednice (čije postojanje se negira, sjetite se samo koliko puta ste čule/i: “Nema tog kod nas!”). Na paradi ponosa učestvuju i osobe koje se ne identificiraju kao l-g-b-t, ali podržavaju protest i zahtjeve jer ne podnose nepravdu ili su došli/e kao podrška članovima porodica ili prijateljima, prijateljicama.

O NVOima koj se bave lgbt i “uzimaju pare”

Da su jedini, pa lako bi mi s njima…

Džaba mi je ovaj prajd

Onokad zaspeš pa ti na um padne neka misao koja ne želi da ode. Misao je ono sve što si htjela reći, isfiltrirano. Odjednom ne moraš pola sata da se obraćaš auditorijumu za koji osnovano sumnjaš da je homofoban, nego evo ti prilike da ih matiraš u dva poteza. Pokazaće se, ili da podrška postoji i već sutra možemo zajedno na ulicu, ili da si čitavo vrijeme bila u pravu i tvoje osnovane sumnje su se, nažalost pokazale istinitim.

Dakle, motivisana nebrojenim raspravama na socijalnim mrežama i uživo, postavila sam slijedeća pitanja: Ako bi se ovih dana samoorganizovala (ono kao neformalno okupljanje građana/ki) parada ponosa u Sarajevu, šta biste uradile/i? Da li biste podržale/i svojim dolaskom i na taj način pokazale/i solidarnost ili biste mudro šutile/i i pustile/i otvoreno homofobne osobe da to završe? Neformalno okupljanje znači nula troškova za osiguranje (pošto sam primjetila da je većinu to bolilo, navodno nisu homofobične prirode), ali ako u tom slučaju nema masovnosti ishod možete pretpostaviti… Eto baš me interesuje. Hvala unaprijed na odgovorima!

To pitam zato što policija nikad nije angažovana zato što je parada ponosa nešto elitno, nešto nedorljivo. Angažovana je zbog onih čiji stepen spremnosti da počine nasilje je toliko visok da ako su rekli da će ga počiniti, počini će ga. Njihov gnjev usmjeren je prema onima koji/e protestuju s ciljem da poboljšaju svoj status u društvu kojem pripadaju, baš kao što je to slučaj sa radničkim protestom, protestom porodilja i majki, socijalnim buntom ili bilo čemu sličnom.

Zaključak bi trebao biti da ne slušamo mržnju koja dolazi od razloga za enormni trošak, nego da probamo razumjeti i podržati one koji/e su obespravljene/i. Valjda ćemo jednom doći do nivoa da reagujemo na ugrožavanje, a ne još da iskazujemo zahvalnost onima što prijete, pa iz bilo kojeg razloga svoje prijetnje ne sprovedu u djelo ili da okrećemo glavu (baš) kao da nas se ne tiče kada do nasilja dođe.

Linijom manjeg otpora

“Registrujte organizaciju.” – odgovor, zaprimljen barem jednom na upit šta dalje i kako se nositi sa problemima. Procedura registrovanja jedne organizacije (civilnog društva) dugotrajan i je i bolan proces obično obilježen međusobnim obračunima onih koji/e entuzijastično krenuše u isti. Stres, nerazumjevanje nadležnih, interne razmirice, vraćanje dkumenata na doradu i dopunjavanje, cca tri mjeseca protračenog života, par stotina maraka… Tek onda kreće lov na fondove kojih je sve manje i koji su vrlo često razlog za razmirice među organizacijama. Znači, prvi neprijatelj preuzimanja odgovornosti za same sebe jeste komplikovana procedura registracije, ponekada ogrezla u predrasudama, a sve to da bi se postalo jedna od 12.000 i više… Na suprot teroru formalizacije stoji ograničeno područje djelovanja i učešća u javnom životu.

Učešće u javnom životu za neformalne grupe (u Sarajevu) ograničeno je ponajviše činjenicom da ne postoje autonomni, nezavisni prostori koji bi im omogućili da sprovode svoje aktivnosti bez izlaganja veliki troškovima i uvjetovanje saradnjom sa institucijama koje ne prepoznaju njihovo postojanje. U takvom odnosu snaga, fizičke osobe su (za dobrobit zajednice) prinuđene preuzeti odgovornost na sebe.

Besmisao “jednakih mogućnosti” vjerovatno nigdje nije vidljiviji nego kada nudi jednakost po pitanju postupanja u određenim prilikama i kada se na javni skup gleda kao na univerzalan javni skup, a ne vodi se računa o tome ko ga organizuje i kakva je njihova pozicija u društvu, kolika je mogućnost vanrednih situacija i ko je prijetnja da ih izazove.

Insistiranje na sigurnosnom aspektu organizacije javnih skupova “visokog rizika” znatno češće dovodi do kontraefekta u vidu osporavanja održavanja takvih događaja jer koštaju više, komplikovaniji su za organizirat jer sa sobom nose mogućnost nasilja, ograničavanje slobode kretanja… Vrlo rijetko se dolazi do suštine problema a to su oni/e spremne/i na nasilje i konkretnu demonstraciju mržnje nad onim koje mrze! Eto to bi bila linija manjeg otpora…

Nažalost, ovo je jedan od načina da se sistemski guši djelovanje na onom najbitnijem i najnižem nivou koji podrazumjeva uključivanje same zajednice… (nastaviće se)

commons.wikimedia.org

Why I can’t celebrate Malala’s Nobel Peace Prize.

…This is a story of a native girl being saved by the white man. Flown to the UK, the Western world can feel good about itself as they save the native woman from the savage men of her home nation. It is a historic racist narrative that has been institutionalised….
…And while the West applauds Malala (as they should), I am afraid it might be for the wrong reasons, or with a wrong perspective. It feels like the West wants to gain an agenda that suits them or the policies they want. That is also why Malala’s views on Islam are rarely presented. She uses her faith as a framework to argue for the importance of education rather than making Islam a justification for oppression, but that is rarely mentioned. It also “doesn’t fit”…

middle east revised

The Nobel Peace Prize was awarded this Friday to India’s Kailash Satyarthi and Pakistan’s Malala Yousafzai for their struggles against the suppression of children and for young people’s rights, including the right to education. That is great news, and it might almost mean Nobel Peace Prize makes sense again, after being awarded to Barack Obama in 2009 “for his extraordinary efforts to strengthen international diplomacy and cooperation between peoples”, and to European Union in 2012 “for over six decades contributed to the advancement of peace and reconciliation, democracy and human rights in Europe”.

Still, there is something that really troubles me. How come we (meaning the West) always recognize the “devils” of the East, the torments children like Malala had to and have to go through (in her case, with the Taliban), but always fail to recognize our own participation in creating those “devils”? How come we never…

View original post 687 more words

Beograd prajd u slici, bez riječi…

Da šetamo!

Parada ponosa sama po sebi je kontraverzna aktivistička metoda. Dijelom zbog naziva koji neke asocira na karnevale ili svečanosti koje promoviraju određene ideologije, dijelom jer je neuobičajeno miroljubiva za naše podneblje. Neke to vrijeđa. Neki/e, jednostavno ne mogu da vjeruju!

Kolektivna svijest bivšejugoslovenskih naroda pod velikim je uticajem vojnih parada koje su imale za cilj da slave snagu tadašnje armije koja je bila razlog za ponos i garant da nas nikada niko neće napasti i proći nekažnjeno… Parada ponosa nije demonstracija sile ili nedodirljivosti, to je šetnja za ostvarivanje ravnopravnosti. Osobe koje su nevidljive (čije postojanje se ne priznaje u propisima) nemaju mnogo izbora, i zato treba obustaviti kritike i pojaviti se na zakazanom mjestu u zakazano vrijeme kao podrška, ako nam već tema nije bliska.

Obzirom da se je parada ponosa način na koji manjina nastoji osigurati osnovna prava, ne postoji nešto što se voli opisati kao neutralnost i otprilike glasi: “ne interesuje me, neka radi šta ko hoće”,a onda nerijetko uslijedi “ali ja ne želim da neko ruši grad zbog parade”. Ne želim ni ja, a vjerujem ni većina (ako ne i sve/i) učesnica/ka parade ponosa. Destruktivno ponašanje treba biti sankcionisano, a odgovorni proglašeni odgovornim. Konačno se valja pozabaviti uzrocima problema, a ne manipulisati (potencijalnim) posljedicama.

Da skratim, neutralna pozicija zapravo je otvorena podrška ideologiji koja preovladava i koja nas sve zajedno opresuje kroz krinku “zaštite porodičnih vrijednosti”, a ustvari kroz nametanje zabrana, ograničenja i samododjeljivanje sebi prava da se sudi drugima i odlučuje o njihovim sudbinama.

Briga za porodicu od učesnika/ca jučerašnje-sinočnjeg skupa je lažna, a to je najjasnije vidljivo iz nemara prema radnicama/ima okolnih radnji koje/i su bile/i prinuđene/i vlastitim životom čuvati dobra koja im garantuju izvor prihoda neophodnih za preživljavanje. Sumnjam da će za pretrpljeni strah i prekovremene radne sate biti adekvatno plaćene/i. Osim nametanja mišljenja i osporavanje prava na okupljanje, zbrinuti porodični ljudi, propustili su u praksi pokazati da stvarno stoje iza onoga što tvrde… Ali kako da to izvedu kada je njihova zabrinutost jedna velika laž.

Jednom prilikom razgovarala sam sa (kako ih mi nekada posprdni i bezobrazno zovemo spa aktivisti/kinje) Marleen iz Belgije. Rakla mi je da njoj parada ponosa u Belgiji nema smisla. Kaže, ne vidi poentu u paradiranju sa paunskim periruškama koje česnicima/cama vire iz dupeta, ali da u zemljama kao što Srbija i Bosna i Hercegovina, parada ponosa ima jedno totalno drugo značenje. Ima političku težinu. Ovakav događaj ima za cilj da učini nevidljivo vidljivim, a to je prvi korak da se krene u pregovore i ostvarivanje prava.

Danas je šetnja… Vidjećemo šta će bit.

Over the Walls of Nationalisms and Wars

Still, in other parts of the world new nationalisms and conflicts are being created on similar lines and with predictable consequences.

Balkan Anarchist Bookfair 2014

Statement of participants of 8th Balkan Anarchist Bookfair

It is clear that nationalism is a tool used against the exploited classes. In the Balkans, (especially in the region of ex-Yugoslavia) the rise of nationalist ideology in the 1990’s helped enable the brutal capitalist attack against society. It further atomized the population and destroyed established networks of cooperation and solidarity.

The need to confront nationalist ideology from a radical and anti-authoritarian perspective gathered us in Mostar on the 5th and 6th of September 2014, for the 8th Balkan Anarchist Bookfair. We came from Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia, Albania, Romania, Greece and other countries outside the Balkan area.

The true nature of nationalism is nowhere more obvious then in Mostar, a city divided in two, with the signs of wartime brutality still evident in the streets of the city.

It is essential to realize that this division was not the…

View original post 322 more words