Državo, makni mi se sa sise!

Neću se baviti pobjedničkim mudrostima. Pozabavila bih se samom idejom u datom kontekstu da poruku treba usmjeriti potencijalnom roditeljstvu. Da je ministarstvo htjelo biti konstruktivno i zaista predano ideji povećanja broja dječijih jedinki, temu konkursa bi prilagodilo stvarnim potrebama na terenu. Da je kritika upućena na pravu adresu, naziv javnog poziva sigurno ne bi bio “za izradu s slogana s ciljem podsticanja rađanja”, već “za izradu slogana s ciljem poboljšanja ambijenta i uslova za rađanje djece” ili neka varijacija na temu. Kritika mora biti upućena državi kao sistemu koji ima za cilj da omogući ambijent u kojem bi se rađala, rasla i razvijala sretna djeca pred kojom je život dostojan čovjeka.

27657952_10155510665961799_6165614378230434144_nProblem sa ovakvim kampanjama (kakvu je pred nas razastrlo ministarstvo kulture i informisanja) je što polaze od prepostavke da se sve urotilo protiv “pravih vrijednosti”, a ustvari se fokus skreće sa pravog uzročnika problema. Dodatni pritisak se vrši na osiromašenog pojedinca/ku da rađa još sirotinje i da od svoje sirotinje dijeli sa novonastalom sirotinjom. Logika, alal ti vera! Položaj potencijalno reproduktivnih osoba u regionu je katastrofalan i ne postoji neka perspektiva, čak niti naznaka da bi se to moglo promijeniti. Evo, recimo u Bosni i Hercegovini se protiv siromaštva bore tako što sirotinji uvedu akcize pa sve što im je svakako bilo skupo bude još skuplje. Stvarno, treba zapisivati negdje sva ova civilizacijska dostignuća, u nekom kamenu da se ne bi obrisalo, izgorilo. Pomenuti društveni sloj vrlo rijetko posjeduje vlastiti životni prostor i ima skoro pa nikakve šanse da se kreditno zaduži, ako je i to neka sreća. O radnim uslovima čiji kvalitet diktira i višak radne snage na tržištu rada, sve je već rečeno i napisano, jednostavno stanje je u rasponu od nikakvo do katastrofalno.

Svako od nas poznaje barem jednu žensku osobu koja je na intervjuu za posao upitana kada planira imati djecu. Nije to pitanje s namjerom da se osobi koja odgovori sa “da” izgradi spomenik ispred predsjedništva za života, a kad umre odmah tu pored i mauzolej, ne. Takvo pitanje poslodavac postavi da se unaprijed ogradi od neugodne situacije u kojoj zaposlenica odlazi na trudničko potom i porodiljno odsustvo, i to nije sve! Sad će ta djeca biti bolesna, da li će im trebati dodatna pažnja i njega, otvoreno je pitanje. Da li će stati na jednom djetetu? Da li poslodavcu zaista treba iscrpljena radnica? itd. Ovo svakako nije zasmetalo ministarstvu. Djeca ima da se rađaju!

Ono malo mojih vršnjaka sa kojim se družim a koji imaju podmladak, iskreno ne znam kako se snalaze. Sve za dijete košta. Od hrane, obuće, odjeće, knjige, dodatnih aktivnosti… Broj mjesta u državnim vrtićima, dakle onim cjenovno izdržljivim, je ograničen. Ako fulite upast, ne preostaje vam ništa drugo nego signifikantan procent kućnog budžeta preusmjeriti na ovu aktivnost. Države odjednom nigdje, a kućni budžet se lomi na vjetrometini slobodnog tržišta. Kao što i sami/e primjećujete, u ovom trenutku ministarstvo mudro zvižduće i pravi se da nije baš ono svojom parolom doprinjelo da imate tog malog jedača para. Vaše je, šta hoćete? Sigurnosna sitacija u zemlji (pa i zemljama) u kojim svako malo neki od istaknutih političkih figura zvecne oružjem, takođe je jedan od faktora zašto osobe sa otvorenom reproduktivnom opcijom zaokruže po tom pitanju “ne”. I opet je ministarstvo odlučilo lopticu prebaciti potencijalnom roditeljstvu, a ne stvarnom uzročniku bijele kuge.

Dijete jedva možete priuštiti (ako upopšte možete), ali šta vam garantuje da će biti zdravo i da zajedno nećete prolaziti horore kakve samo neuređen zdravstveni sistem može da iznjedri? Kako se planirate nositi sa činjenicom da ćete možda postati osoba sa plakata, televizora, bespuća društvenih mreža, koja moli da sirotinja sklona empatiji izdvoji dio svog budžeta da život, koji je na svijet došao vašom zaslugom, opstane? Država tu pomaže u ograničenim količinama, a svakako je dijete vaše.
Iako živimo u nezahvalno doba, ministarstvo pretpostavlja da dijete možete priuštiti, ali vi jednostavno nećete. Sebična ste budala, opuštena osoba nesklona porodičnim radostima – da, tako nas/vas vide. I zato i krive nas, a ne državni aparat kako bi i trebalo da bude.

Preporuke: Kada je već ministarstvo odabralo da se bavi temama koje niti su informativne niti kulturne, možda u narednom periodu da budu korisni. Evo nekoliko tačaka za koje mogu smisliti parole u nekim od narednih kampanja:
– položaj žena na tržištu rada je otežan uslijed činjenice da postoji mogućnost rađanja djeteta
– ako radnica već ima dijete mora dobro kalkulisati koliko “majčinstva” svom djetetu može pružiti
– o siromaštvu u Srbiji i regionu se nerado govori, a činjenica je da veliki broj građana/ki nema dovoljno sredstava niti za osnovne (vlastite) potrebe
– sistem socijalne zaštite i pomoći je upitnog kvaliteta, šta se (sve) može uraditi po tom pitanju
– zdravstveni sistem je preskup i neefikasan
– sigurnosna situacija u Srbiji i zemljama regije je sve, samo ne zadovoljavajuća, možda to nije uopšte problem?
– svaki put kada političar zvecne oružjem, barem jedan potencijalni roditeljski par se odrekne te privilegije
itd.

I za kraj, izdvojila bih jednu parolu koja mi je odmah na um pala kada sam vidjela ovo zlo i naopako: DRŽAVO, MAKNI MI SE SA SISE!

Advertisements

Triput sam umrla. Na fejsbuku.

Facebook me je ubio tri put od čega jednom zaoprave! Prolazi već neki dan kako sam se deaktivirala sa popularne društvene mreže u narodu poznatije kao fejsbuk (Facebook) u daljem tekstu FB. Moji prvi koraci na toj mreži su bili oprez sa primjesama neizdržive dosade. Iskreno, djelovalo mi je da neću nikada biti zanimljiva u mjeri u kojoj jesam. Neka uđe u zapisnik da sam skromna i da je raspon od nula do stotinjak lajkova sasvim prihvatljiv da bi sebe smatrala “popularnom”, iako bi se to moglo dovesti u pitanje… Moji/e prijatelji/ce se angažuju regujući na postove, a nerijetko se zalomi i pokoja diskusija. Znam, znam, ima popularnijih, boljih, visprenijih, kreativnijih, ali meni je ovo dovoljno. Moja fejsbučka “slava” došla je polako i nenadano. Nekako, gradila se postepeno i može se reći da je totalno “zaslužena”. (navodnike koristim da bi sve unutar istih bilo uzeto s rezervom)

Trenutno razmatram da zauvijek se odselim sa tog prostranstva lažnog glamura i živim u “realnosti”. Nakon nekoliko dana “realnosti” obično se smorim i budem vraćena fejsbučkoj nemani koja me još jednom sažvače i ispljune. Konstatujem da mi FB oduzima previše vremena. Kažem FB da želim deaktivirati račun. Pita me zašto. Vratiću se, kažem. I mislim. I vratim se. FB već posmatram kao svoj porok. Nekada sanjam da konverzacije preko istog. Nekada su u pitanju prave noćne more. Nekada odlučim da se neću deaktivirati, ali da ću dozirati svoje prsustvo. Izdržim dva dana, treći se ne odljepljujem baš kao da treba sve nadoknaditi. Red kulinarstva, red dizajna, red politike, red poduzetništva, uglavnom sve složeno tako da nikada neće dosaditi. A vrijeme nemilosrdno teče, znam ja to. I opet pa opet upadnem u fejsbučki vorteks. “Realnost” je dosadna.

Nego FB me je skoro ubio tri puta… Dva put sam se našla u panici, jednom me je bukvalno sahranio. Pa da krenem redom.

Slučaj broj 1: Nafurana Ološkinja mora umrijeti!

Jedne ugodne ljetne večeri dobijam obavještenje od FB da moje ime Nafurana Ološkinja nije moje pravo ime te da ga moram prilagodit stvarnom stanju stvari. Privremeno suspendovan račun vraćam ponovnim ukucavanjem “Nafurane Ološkinje” i potrajalo je godinu dana dok me zaista nije blokrao i tražio da pošaljem dokument na uvid. Nalazim nečijuuuuu ličnu kartu na internetu, panično šaljem FB. Grize me savjest. Pošaljem svoju vozačku (koja je u tom trenutku pred isticanje) i psujem sve redom. Mjesec dana je trebalo da mi vrate identitet. Mjesec dana bez FBa! Izdržala! U međuvremenu napravila još jedan račun koji sam ugasila nakon što mi je neko pisao na ovaj, neko na onaj. Gasi majstore! Nemoš!

slika 1: lae-da-si-nafurana-olokinja

Slučaj broj 2: #menaretrash i tvoj račun mora umrijeti na 24 sata!

Pripreme za prvo izdanje “Blasfem” feminističkog festivala su u punom jeku i, naravno, većina komunikacije se odvija pod sredstvo FBa. Stres, nedoumice i sve što ide s tim malo pomaknu insana. Čitam tekst o ženi čiji račun je suspendovan nakon što je napisala MEN ARE TRASH (MUŠKARCI SU SMEĆE). Sjetim se svih prijava, sve mizoginije, rasizma fašizma i inih devijantnih pojava u napaćenom nam društvu uredno prijavljenih FBu, a za koje je isti ustvrdio da su “u skladu sa postojećim standardima fejsbučke zajednice”. Ne budi mi mrsko, napišem MEN ARE TRASH. Prespavam, a ujutro najneugodnije iznenađenje. Kaže mi FB da sam izašla iz gabarita, kazna: 24 sata suspendovanog računa! Naravno mailove od svih kojim se hitno trebam javiti nemam! Preživjela sam, jedva! #menaretrash

slika 2: menaretrash-is-not-appropriate

Slučaj broj 3: Leila Šeper je mrtva #bogdušudajojprosti!

Prošle godine nekad u ova doba proglašen je jedan zanimljiv smrtni slučaj. FB račun je preinačen u memoraliziran. I tako gospodža nije imala stav o čudnoj pojavi dan čitav… Naknadno je ustanovljeno da se radi o grešci. Jadna gospodža…

slika 3: learn-more-about-memoralized-accounts

slika 4: in loving memory

slika 5: ipak je bila greska

O maršu i kurvama

Još jedan osmi mart je iza nas. Marširalo se širom regije. Pripremile. Okupile se. Pošle. Došle. Barem u najužem krugu osoba među kojim se krećem, zaobiđen je vašarski moment. Marširale/i smo, jer je to ispravan doprinos sjećanju na neke hrabre žene zahvaljujući kojim, između ostalog, i ja dajem sebi za pravo da pišem. Postigla sam šta sam htjela, barem u onom dijelu za koji sam odgovorna. Dodijeljenih poklona – nula. Za “sitnice” koje očekujem od društva, svjesna sam da ću morati dodatno se boriti. Mukotrpan posao, a rezultat neizvjestan – svjesna.

20666140091_ce58ed23d9_z

Godina je počela velikim maršom žena u SADu. Moja prva asocijacija na marš je Igmanski marš. Promrzli/e partizani/ke, ali i pobjeda. Američki marš procesuirah sa dozom skepse. Mašinerija koja je sve organizovala morala je biti ogromna. Pratila rekacije na socijalnim mrežama. Reaktivno postala velika zagovornica marša, baš kao da sam ga organizovala! Simbolika marša kojim u boj krećemo domišljatim parolama istaknutim na transparentima mrtvi je čvor. Mrtav, ali i dalje čvor. Kadgod žene odluče da preuzmu javni prostor – podržavam. Ili barem šutim. Moje sputavanje im ne treba. Moje nekanalisane misli, “pro et contra”, koga briga? Bolje da sve spakujem u jedan post i objavim negdje, nekad. Neka čita koga interesuje.

Porazno je da preuzimanje javnog prostora (ulice, bine, mikrofona, kvarta, trga) od strane žena još uvijek tako revolucionarna ideja. Ali stvarno jeste. Naći će se i oni/ koji/e sa mnom ne dijele mišljenje. Zažmiriće barem jednim okom na porazne statistike, pozivati sa na (uglavnom nepostojeće) ravnopravnosti unutar vlastitog porodičnog reda. Obično je dovoljno zagrebati površinu i ustanoviti već prve naznake neravnopravnosti. Nekada su mi razgovori na temu: “ali u mojoj porodici muškarci obavljaju kućne poslove…” bili iz domena duboko traumatično iskustvo. Danas izazivaju tek pogled suosjećanja i odvratno pitanje: hoćemo li ikada početi govoriti o nepravdama prema nama lično. Popravljamo svijet. Možemo li i sebe? Nelagodni osjećaj poraza u svijetu pobjednika izuzetno je gorak, nije da je meni to nešto strano. Sposobne smo i odlučne biti upraviteljice i čudesne menadžerke tamo gdje nam to nikada neće biti priznato. Gdje se ni ne broji. Osjećaj nelagode, pak, ne možemo preživjeti. Dok u izvršenju neplaćenih radnih aktivnosti revemo poput bagera, pod teretom nelagode slomimo se poput najnježnije ljubičice.

Pa, jesam li za ili sam protiv marširanja? Jednodimenzionalan odgovor u formi da ili ne, ne mogu dati. Da – iz perspektive preuzimanja javnog, tzv. “neutralnog” prostora, ne – iz perspektive radikalnih aktivističkih metoda. Još jednom ponavljam: trebaju nam marševi, a tužno je da su revolucionarni. Marš nam treba i slijedeće i svake naredne godine, ali naše poruke sa transparenata trebaju efikasnije načine stizanja na adrese nadležnih.

Neka nas ništa ne suptava da govorimo za sve one koje ne mogu da govore. Uporedo se pitajmo zašto ni sa nama ne govore. Statistiku u formi “svaka treća žena, djevojka, djevojčica preživi fizičko nasilje ili silovanje u toku svog života” teško možemo suprostaviti priči o heroini koja ima lice, navodno je imala i dušu, a dobila je tek nekoliko korektivnih šamara. I preživjela. Takva, korigovana… Statistika nema lice. Patrijarhat kaže da je “svaka treća žena, djevojka, djevojčica…” izložena strašnoj nelagodi o kojoj ne treba govoriti jer bi nužno govorila o svojoj slabosti. A, slabost je strašna kao najgora bolest. Osuđivaće nas štagod da odaberemo, toliko je jasno.

Eva je ubrala jabuku. Kurva je započela trojanski rat. Mira je upravaljala Slobom. Sebija navigira Bakirom. Starlete su uzele stipendije talentovanim đacima. Šalteruše su čir na zdravom birokratskom aparatu. Melanija je žrtva porodičnog nasilja. Jebem ti mater!

foto

Ko se sjeća magazina FAN?

Negdje u završnim razredima osnovne škole, zajedno sa drugaricama iz razreda otkrila sam magazin FAN. Tih šezdesetak stranica obilovale su intervjuima, dešavanjima iz svijeta i zemlje, pričama, savjetima, dnevnicima, vicevima, šalama, pismima čitatelja, anketama, (fiktivnim) pregledom programa i sl. FAN je bio beskrajno zabavan! Nudio je daleko više od 2 marke, koliko je koštao. Danas živimo u eri interneta, a FAN je u to vrijeme odrastanja bio moj internet, moj prozor u svijet. Tamo sam prvi put vidjela da postoji Yahoo!, a onda se i zapitala kako ću ja sada znati sve mail adrese? FAN je bio i jedna od onih stvari za kojim sam iskreno žalila kada je prvo se transformisao, a potom i skroz nestao… Imam nekoliko starih brojeva i nadam se da niko neće uzeti za zlo što želim podijeliti ovih nekoliko članaka koje sam sinoć u momentu nostalgije vulgaris ufotkala. Da, i prihvatite moj isprič zbog lošeg kvaliteta slika :*

How? – 5 points, why? – 0 points

Series of events happened in 2014. more familiar as bosnian uprising were not isolated case, an incident. It was just extension of previous socially engaged events started few years ago… I will be focused to Sarajevo area because I live there and I was part of uprising there. This doesn’t mean other areas were passive, not at all. We had different approaches, even different starting positions and it is hard to talk about uprising as whole. Actually it’s possible, but I am afraid it is very short story. 2014. uprising gave perfect insight into society where is no place for “ordinary people”, where representative democracy is over-representing its own voters not leaving them space and time to think and talk. This was therapy we desperately needed!

Huge challenge: to have open space, to collect more (citizen’s) requests possible and to address them to relevant levels of government and institutions. Only during first week in Sarajevo, trough plenums and email we collect more than 2000 requests! Most of them were about social issues, but some of them were about system itself and its own dysfunction. Our plenum experience was significant reality check.

Although it looks like we didn’t achieve a lot… Political elites are still in their positions, corruption everywhere, still no social justice, our government(s) are still taking loans from IMF for bureaucratic costs (to support their family and friends from parties)… As someone who was following “activist scene” I know how much energy and effort we put into this to make this step, and I know this step is great preparation for next time.

During uprising, as group, as individuals we made a lot of technical mistakes and that was something that could happen to anyone. We had to make things work and learn how to do it at the same time. We knew our opponents very well (the one we are criticizing) and we knew they are not willing to give up their privileged positions so safety concerns and intruders were something certain we have to handle. We had to work on logistics. As usual we had enough resources for basic needs. Sarajevo has a big problem called lack of autonomous space that could host this kind of event. That was huge problem we had to solve for every plenum. It took a lot of energy and at the end cantonal government “had to” take money from budget to pay facility for our plenum in which we are criticizing them. And they had to pay more than folk singers. We made a lot, a lot of technical mistakes. Some of them – thanks to our inexperience, some of them – thanks to stress, some of them – thanks to lack of time and capacities, but common for all that mistakes was that they were made in our best wish to make this work.

During plenums it was clear that our passions, motives, ‘what are we fighting for’ in general were different in so many levels. Different to the level that is impossible to make fusion of kingdom with aristocrat on top (who is btw good guy and love its own citizens) and anarchocommunist villages that are in favor of direct democracy but somehow anyone loves everyone… Yes! We didn’t have clear vision what goals to achieve. We still don’t have political program that could be the one worth of fighting for. We found the way, but still no cause…

We needed this.

Oda neartikulisanim aktivističkim ciljevima

Ne damo našu bolnicu je najsvježiji primjer građanskog aktivizma koji je sasvim izvjesno vratio trakavicu o iseljenju bolnice iz bolnice na nivo instucionalne umobolnice koji već odavno jezdi nad našom nesrećom po mnogobrojnim pitanjima. Da pišem ovaj post motivisala me je Marksistička Organizacija Crveni koja ideološki neartikulisanoj borbi koja iza za cilj opstanak bolnice učitava karakter antikapitalističke i radničke borbe.

Screenshot from 2016-01-15 19:08:21
izvor

“Besplatno i kvalitetno zdravstvo, koje je dostupno svakom čoveku, preduslov je civilizovanog života. Mere štednje koje kidišu na zdravstvo, kidišu na ljudsko zdravlje i ljudski život – u ovakvim primerima se antiljudski karakter kapitalizma najjasnije i najsurovije ocrtava jer se ocrtava brojkama bolesnih i mrtvih radnih ljudi. Odbrana sarajevske Opće bolnice “Prim. Dr Abdulah Nakaš” jeste, stoga, borba za život radnih ljudi Sarajeva i ima našu bezrezervnu podršku i solidarnost.
NE DAMO NAŠU BOLNICU!”

Pa, krenimo redom…
Iako sam putem socijalnih mreža podržala inicijativu za opstanak bolnice, smatrala sam da ovo nije moja borba i da se shodno tome direktno ne mogu uključiti. Kao osoba koja je posljednjih godina bila redovna na protestnim okupljanjima zaključila sam da je ovo trenutak gdje podvlačim crtu i dajem podršku svojim prijateljicama i prijateljima koje sam imala čast i zadovoljstvo upoznati tamo odakle vjerujem da će istinska promjena krenuti – na ulici. Dakle, bez direktnog uplitanja… Valjda mi je previše sve politično da bih bila neutralna (i nisam), ali ad hoc aktivnosti ne smatram dovoljno ozbiljnim da im dajem svoje vrijeme i sve što ide s tim. Moram priznati da je interesantno iz ove pozicije komentarisati događaj o kojem imam pomješana osjećanja i nemati potrebu da na kraju zaključak bude crn ili bijel. Već vidim da će biti i jedno i drugo. Po tome mogu reći da se znatno razlikujem od Marksističke organizacije koja je sasula svoj zaključak bez da je podrobnije ispratila slučaj.

Nakon inicijalnih aktivnosti februara 2014. godine, bilo je jasno da postoje struje koje nastoje ono što se dešavalo u nekoliko bh gradova predstaviti kao antikapitalističku borbu bez presedana na ovim prostorima. Na moje opšte žaljenje antikapitalistička borba je tinjala u nekolicini pojedinaca/ki, a činjenica da je su se antikapitalisti/kinje kao i mnogi drugi sabili pod jedan kišobran neartikulisanosti. To je prilično komforna pozicija koja može stvoriti privid da se nešto veliko dešava. Vrijeme će pokazati da nam je falila artikulacija, ali zauvijek će ostati činjenica da je to bio prvi put da su padale vlade jedna za drugom, da su se vlastodršci prepali nepostojećih političkih subjekata, da je u vijestima bilo jako malo aktovki i odjela…

1006068_1473013619594818_1939801336_n
izvor

Vremenski odmak je dovoljan da se mogla ustanoviti i neusaglašenost radničkih zahtjeva, pa i tvrditi da radničko samoupravljanje nije u vrhu liste radničkih prioriteta. Nažalost, konstantno visoka stopa nezaposlenosti ostavlja jako veliki prostor za manipulacije i ucjene. Tom linijom ne mogu naći za iznenađujuću jačinu glasova da je fabrike najjednostavnije i (kratkoročno) najefikasnije predati u milost krupnog kapitala. Ovaj scenario najviše bi pogodovao generaciji koja je dans pred penzijom. Za njih bi to značilo neki minimum sigurnosti, ali i okove za mlađe generacije koje više neće ni imati dostupnu opciju radničkog samoupravljanja. Već na ovom koraku međugeneracijski jaz unutar radničkih redova je neminovan, a svoje uporište nalazi u pukom preživljavanju.

Za razliku od događaja 2014. godine, Ne damo našu bolnicu je znatno manje kompleksna i ima jasan cilj: da opšta bolnica ostane u zgradi u kojoj jeste i koja je prilagođena toj svrsi. Otvoreno pitanje opstanka ove ustanove nije jedini problem sa kojim se susreće bh zdravstvo. Sistemska korupcija, manjak i odlazak stručnog kadra, beskrajne liste čekanja, nerealno (dugo) vrijeme čekanja, nepotizam, uslovi u bolnicama, problemi pacijenata iz drugih gradova i kantona… Tek tu i tamo, ovlaš se spomene besplatno zdravstveno osiguranje za sve. Ova akcija nema za cilj da u fokus uopšte dovede to pitanje. Ovu akcija nije pokrenuta zahvaljujući radnicima/cama i osoblju ove ustanove, već zahvaljujući entuzijazmu nekolicine pojedinaca/ki! Cilj je jedan i jedinstven: ne damo bolnicu! Tu sve počinje i završava…

12509370_10206881283402883_3716862152133629147_n
izvor

I meni bi bilo drago i milo da je BiH inicijalna kapisla revolucije. Nažalost, to vam ne mogu reći niti u slučaju antikapitalističke borbe, niti buđenja radničke svijesti. Bosna i Hercegovina je društvo koje još uvijek nagriza tranzicija i u kojem se živi u polubunilu. Ako nešto iz vaše perspektive izgleda kao revolucionarno i progresivno, zapitajte se do koje mjere je artikulisano i potkrijepljeno argumentima, šta su ciljevi. Bojim se da ćemo još dugo čekati na pravu borbu, ali ako počnemo već danas sastavljati listu zahtjeva i komunicirati međusobno znači da smo jedan dan bliže cilju, štagod nam cilj bio.

10152458_1470181189878061_936191024_n
izvor

Dubioza kolektiv pjeva o krađi, a ne o slobodi!

Nova pjesma Dubioze kolektiv predstavlja kvalitetan šamar svakome kome je iskreno stalo slobode. Ukratko, sve što je Dubioza uradila ovim “oslobodilačkim činom” je demonstracija bahatosti i promoviranje (bespotrebne) krađe, a ne težnja ka suštinskoj slobodi. Na Internetu postoji mnoštvo sadržaja slobodnih za korištenje koje nama uporno ostaje velika nepoznanica i misterija jer vjerujemo da je najbolje ono što nam se prezenetira i što većina koristi. Daleko je to od istine!

Dubioza kolektiv svojim novim spotom i pjesmom daje savršenu sliku stepena konumerizma u kojem je ogrezlo bosanskohercegovačko društvo. Tzv. konzumerizam za sirotinju koji podrazumjeva žmirenje velikih kompanija (kao što su velike izdavačke kuće ili proizvođači softvera, npr. Microsoft) na očito kršenje pravila koja su sami postavili. Znaju oni vrlo dobro koji su razlozi njihovog žmirenja. Zamislite, šta bi se desilo da sutra krene inspekcija i kazni svaku kafanu, svaku prodavnicu, kladionicu itd. što ne koristi licencirani Windows. Vjerujem da to bio dovoljan okidač da velika većina nas (tačnije vas) u roku od odmah pređe na neku od GNU LINUX distribucija koje su slobodne za korištenje. Kršenje zakona mogu i razumjeti u situacijama gdje ne postoje druge opcije, a ovdje realno postoji, samo je mukotrpno informisati se. Ne želim da odvlačim od teme, ali ja sam druga osoba od kako me napustila pošast Windowsa. Bolje mi je sad. 😀

Koncept intelektualnog vlasništva sa sobom nosi restrikcije. Kome smeta i spreman/a je se informisati, uskoro če ostati zatečen/a saznanjem koja količina sadržaja je dostupna za korištenje, pa čak i prilagođavanje našim potrebama. Korištenjem takvih resursa dalje se očekuje da slijedimo suštinu slobode, koristimo ono što nam je dostupno(vjerujte da ima toga više nego što prosječan/a konzument/ica Interneta može i zamisliti), unaprijeđujemo i vraćamo u slobodu. Ukoliko vas zaista interesuje SLOBODA, možete krenuti sa istragom na temu slobodnog softvera. Intelektualno vlasništvo neka koristi ko vjeruje u taj prevaziđeni model (Windows i Apple, vozdra), ja svoje stvaralaštvo (možemo ga nazvati ovakvim, onakvim) obavezno štitim Creative Commons licencom, koja daje za pravo da se to nesavršenstvo usavrši i vrati tamo gdje pripada: u svijet slobodnog korištenja.

Mi ne trebamo robovati korporacijama. Trebamo stvarati svoje, dijeliti, unaprijeđivati. Trebamo i naći način da to bude održivo. Ukrasti pjesmu koja je zaštićena autorskim pravima nije isto što i ukrasti komad hljeba koji vam je prijeko potreban da ne umrete od gladi. Pored toliko slobodne muzike, slobodnih semplova, osoba koje su svoj život posvetile slobodi i u konačnici koje ne poznajemo danas jer nisu zaradile milione ili milijarde a realno mogle su, zaista nema potrebe. Da ilustrujem: većina nas zna ko je Steve Jobs, a koliko nas zna ko je Tim Berners-Lee? Činjenica je i da jedva znamo ko je Aaron Swartz ili Edward Snowden, čovjek koji više nije živ i čovjek koji je na dobrom putu da to postane… A zbog čega? Zbog hrpe nezahvalnika/ca koje slave krađu i preser prodaju pod revoluciju. Pa nemojte, slobode vam!

I za kraj da se dotaknem Pirate Bay-a. Nisam apsolutna protivnica korištenja sadržaja zaštićenih intelekrualnim vlasništvom. Svoj stav temeljim na činjenici da živimo u svijetu nejednakih mogućnosti, a pred nas se uporno postavlja teret lažne ravnopravnasti koja ne uzima u obzir pomenuto. Privatna upotreba mi je do određenog nivoa prihvatljiva i razumljiva, ali nikako zloupotreba ili kao sirovina za neke buduće gaže. Piraty Bay-u je očito imponovao ovaj mali gest pažnje, pretpostavljam da je zato pjesma podijeljena na njihovom sajtu. Iako mi nije bilo svejedno kada je isti svojevremeno ugašen, Dubiozin potez ne treba biti opravdan.

Negdje u dnu srca sam uvjerena da Dubioza kolektiv nije htjela povrijediti moja osjećanja (šmrc), ali zamjeram im što su se priklonili politici onih koji idu linijom manjeg otpora, a to su i ovi koji su nas doveli ovdje gdje jesmo (na rub, marginu, u očaj…) a koje je i Dubioza svojevremeno prozivala. Dakle, ako vam je stvarno stalo do slobode instalirajte GNU LINUX, što (može i treba da) znači obrišite Windows. Nemojte se kriti iza lažne revolucije, pokrenite svoju.

Namjerno nisam stavljala hyperlinkove. Snađite se. LP

foto