Neću se baviti pobjedničkim mudrostima. Pozabavila bih se samom idejom u datom kontekstu da poruku treba usmjeriti potencijalnom roditeljstvu. Da je ministarstvo htjelo biti konstruktivno i zaista predano ideji povećanja broja dječijih jedinki, temu konkursa bi prilagodilo stvarnim potrebama na terenu. Da je kritika upućena na pravu adresu, naziv javnog poziva sigurno ne bi bio “za izradu s slogana s ciljem podsticanja rađanja”, već “za izradu slogana s ciljem poboljšanja ambijenta i uslova za rađanje djece” ili neka varijacija na temu. Kritika mora biti upućena državi kao sistemu koji ima za cilj da omogući ambijent u kojem bi se rađala, rasla i razvijala sretna djeca pred kojom je život dostojan čovjeka.
Problem sa ovakvim kampanjama (kakvu je pred nas razastrlo ministarstvo kulture i informisanja) je što polaze od prepostavke da se sve urotilo protiv “pravih vrijednosti”, a ustvari se fokus skreće sa pravog uzročnika problema. Dodatni pritisak se vrši na osiromašenog pojedinca/ku da rađa još sirotinje i da od svoje sirotinje dijeli sa novonastalom sirotinjom. Logika, alal ti vera! Položaj potencijalno reproduktivnih osoba u regionu je katastrofalan i ne postoji neka perspektiva, čak niti naznaka da bi se to moglo promijeniti. Evo, recimo u Bosni i Hercegovini se protiv siromaštva bore tako što sirotinji uvedu akcize pa sve što im je svakako bilo skupo bude još skuplje. Stvarno, treba zapisivati negdje sva ova civilizacijska dostignuća, u nekom kamenu da se ne bi obrisalo, izgorilo. Pomenuti društveni sloj vrlo rijetko posjeduje vlastiti životni prostor i ima skoro pa nikakve šanse da se kreditno zaduži, ako je i to neka sreća. O radnim uslovima čiji kvalitet diktira i višak radne snage na tržištu rada, sve je već rečeno i napisano, jednostavno stanje je u rasponu od nikakvo do katastrofalno.
Svako od nas poznaje barem jednu žensku osobu koja je na intervjuu za posao upitana kada planira imati djecu. Nije to pitanje s namjerom da se osobi koja odgovori sa “da” izgradi spomenik ispred predsjedništva za života, a kad umre odmah tu pored i mauzolej, ne. Takvo pitanje poslodavac postavi da se unaprijed ogradi od neugodne situacije u kojoj zaposlenica odlazi na trudničko potom i porodiljno odsustvo, i to nije sve! Sad će ta djeca biti bolesna, da li će im trebati dodatna pažnja i njega, otvoreno je pitanje. Da li će stati na jednom djetetu? Da li poslodavcu zaista treba iscrpljena radnica? itd. Ovo svakako nije zasmetalo ministarstvu. Djeca ima da se rađaju!
Ono malo mojih vršnjaka sa kojim se družim a koji imaju podmladak, iskreno ne znam kako se snalaze. Sve za dijete košta. Od hrane, obuće, odjeće, knjige, dodatnih aktivnosti… Broj mjesta u državnim vrtićima, dakle onim cjenovno izdržljivim, je ograničen. Ako fulite upast, ne preostaje vam ništa drugo nego signifikantan procent kućnog budžeta preusmjeriti na ovu aktivnost. Države odjednom nigdje, a kućni budžet se lomi na vjetrometini slobodnog tržišta. Kao što i sami/e primjećujete, u ovom trenutku ministarstvo mudro zvižduće i pravi se da nije baš ono svojom parolom doprinjelo da imate tog malog jedača para. Vaše je, šta hoćete? Sigurnosna sitacija u zemlji (pa i zemljama) u kojim svako malo neki od istaknutih političkih figura zvecne oružjem, takođe je jedan od faktora zašto osobe sa otvorenom reproduktivnom opcijom zaokruže po tom pitanju “ne”. I opet je ministarstvo odlučilo lopticu prebaciti potencijalnom roditeljstvu, a ne stvarnom uzročniku bijele kuge.
Dijete jedva možete priuštiti (ako upopšte možete), ali šta vam garantuje da će biti zdravo i da zajedno nećete prolaziti horore kakve samo neuređen zdravstveni sistem može da iznjedri? Kako se planirate nositi sa činjenicom da ćete možda postati osoba sa plakata, televizora, bespuća društvenih mreža, koja moli da sirotinja sklona empatiji izdvoji dio svog budžeta da život, koji je na svijet došao vašom zaslugom, opstane? Država tu pomaže u ograničenim količinama, a svakako je dijete vaše.
Iako živimo u nezahvalno doba, ministarstvo pretpostavlja da dijete možete priuštiti, ali vi jednostavno nećete. Sebična ste budala, opuštena osoba nesklona porodičnim radostima – da, tako nas/vas vide. I zato i krive nas, a ne državni aparat kako bi i trebalo da bude.
Preporuke: Kada je već ministarstvo odabralo da se bavi temama koje niti su informativne niti kulturne, možda u narednom periodu da budu korisni. Evo nekoliko tačaka za koje mogu smisliti parole u nekim od narednih kampanja:
– položaj žena na tržištu rada je otežan uslijed činjenice da postoji mogućnost rađanja djeteta
– ako radnica već ima dijete mora dobro kalkulisati koliko “majčinstva” svom djetetu može pružiti
– o siromaštvu u Srbiji i regionu se nerado govori, a činjenica je da veliki broj građana/ki nema dovoljno sredstava niti za osnovne (vlastite) potrebe
– sistem socijalne zaštite i pomoći je upitnog kvaliteta, šta se (sve) može uraditi po tom pitanju
– zdravstveni sistem je preskup i neefikasan
– sigurnosna situacija u Srbiji i zemljama regije je sve, samo ne zadovoljavajuća, možda to nije uopšte problem?
– svaki put kada političar zvecne oružjem, barem jedan potencijalni roditeljski par se odrekne te privilegije
itd.
I za kraj, izdvojila bih jednu parolu koja mi je odmah na um pala kada sam vidjela ovo zlo i naopako: DRŽAVO, MAKNI MI SE SA SISE!
femtechs 