Već neko vrijeme razmišljam o tome kako je pukao balon od sapunice koji sam stvorila sama oko aktivističke scene. Svoje prve aktivističke korake napravila sam iz apsolutno idealističkih pobuda i budalastog mišljenja da je sve to moguće i ostvarivo… Nije da nije, ali nekada treba revidirati svoje stavove, što ja trenutno radim.
Došla sam, vidjela, upoznala, djelovala, razočarala se, upoznala, spoznala, razočarala se, uživala, putovala… Danas se osjećam kao heroj iz pjesme Zabranjenog pušenja: Srce, ruke i lopata.
“Ti si naš ponos, Avdija,
Ti si naš ponos k’o zastava”
Našla se i slika njegova
Usred fabričkih novina
Ne kažem da me je neko izdao ili namjerno uzrokovao bol, ali bilo bi mi drago da su neki postupci revidirani prije nego se pristupilo njihovoj implementaciji. U mom samokreiranom balonu od sapunice nije bilo mjesta izdaji, samopromociji, prekomjernoj sujeti, egoizmu, elitizmu… Ipak, sa ove vremenske distance, uočavam jako puno navedenog koje sam dugo svjesno ili ne, zanemarivala. Možda sam i ja nekada ostavljala neki od navedenih dojmova, obzirom da sam svjesna u kojoj mjeri pozicija iz koje se obraćammo i djelujemo utiče na našu/tuđu percepciju…
Mogu sa sigurnošću reći jedno: Aktivistička scena (ne mogu naći bolju riječ trenutno) i sama je postala žrtvom neoliberalne tržišne ekonomije koja se uvukla u gotovo sve pore iste. Zaista, mnogo me vrijeđa činjenica da nikada nije napravljena valjana analiza NAŠEG (vrlo često) mukotrpnog rada i svih onih “sitnih” rezultata koje smo ostvarili/e. Ne. Zauzvrat dopustili/e smo da nas nadvlada stres i slabost, po kojima mjerimo neuspjehe onih drugih (sa kojim se uglavnom borimo za fondove). Tako umanjujemo rezultate svog rada, a onda i dopuštamo političkim elitama da održavaju postojeće stanje i sve one spremne da misle svojom glavom nazivaju stranim plaćenicima/cama i državnim/entitetskim izdajnicima/cama. Šta da vam kažem, upale/i smo u zamku!
Na konto optužbi za “strano plaćeništvo” imam puno toga reći. Mislim da većinom dijelimo mišljenje i da aktivisti/kinje moraju od nečega da žive. Aktivistička elita (po prihodima) koja se izdvojila treba preispitati svoje moralne vrijednosti, a ukoliko i same/i želimo neko bolje i pravednije društvo i naša je moralna obaveza da pitamo, ali direktno, u lice. Nikako okolo i po buđacima! Naš aktivizam, vrlo često je ostajao u sjeni ovog “argumenta”. Ne bi bilo moje duševne boli ni patnje, da većina onih koji se vole latiti ovog “argumenta” već sutra ne bi bili spremni/e preuzeti tamo gdje mi ostavismo… Poruka takvim: Moji vi, ne očekujte kule i gradove! Činjenica je da većina “stranih plaćenica/ka” jedva preživljava od keša zarađenog izdajući svoj narod i prodajući ga stranom neprijatelju! Loše se od toga živi jer se nema šta prodat! Prodalo nas je davno. Sad se radi samo o pukom preživljavanju. Možda i vi da stvari nazovete pravim imenom! Da ne uništavate i ono malo pokušaja da se pobjegne od dužničkog robstva (koje nas čeka kad i ako preživimo). Vaša djeca će vraćati kredite od kojih danas preživljava birokratija. I unučad. I tako dalje… I sami/e ste strani plaćenik/ca. Pozzz MMF.
Aktivističko tržište jednako je podložno manipulacijama kao i bilo koje tržište koje djeluje po neoliberalnim principima. Posebno je je u pitanju trusno tlo ako se dešava u siromašnim zemljama u kojima su stope nezaposlenosti enoromne. Tako ćete, u jednoj organizaciji koja vam je kao aktivisti/kinji dala mogućnost da preživite (bukvalno) jedan mjesec, potencijalno doživjeti da ne budete adekvatno plaćeni/e za svoj rad. Ili da ne budete plaćen/a uopšte! Ugovori o djelu potpisuju se u zavisnosti od dobrote poslodavca, i vrlo često po obavljenom poslu. Sad, zamislite koliko tu ima prostora za manipulacije i mahinacije… Nemojte misliti da otvoreni prostori preko noći ne mogu postati zatvoreni. Nemojte misliti ni da je najgore kada vam se zatvore sva vrata da zaradite svoju jadnu nadnicu. Nesreća vrlo često dolazi u paru, ili čak threesomu…
Neka niko nikome ne zamjeri ništa – ostajem pri tome! Ostavljam otvorenom opciju da nekada sjednemo na neki konstruktivan razgovor. Razgovor, koji neće biti u sklopu nikakvog projekta, na koji ćemo doći najjeftinijim prevozom, spavati u najskromnijim uslovima, jesti nakon što napravimo akciju Hrana ne oružje i dođemo bez maski, iskreno pobrojimo svoje greške, analiziramo i oprostimo.
Ne mogu ja “otići iz aktivizma” niti “ubiti aktivistkinju u sebi”, to bi značilo amputirati dio sebe. Ono što mogu jeste, pažljivije i hladnije glave birati svoje bitke.
foto: Midhat Poturović (RFE/RL)
femtechs 