Parada ponosa sama po sebi je kontraverzna aktivistička metoda. Dijelom zbog naziva koji neke asocira na karnevale ili svečanosti koje promoviraju određene ideologije, dijelom jer je neuobičajeno miroljubiva za naše podneblje. Neke to vrijeđa. Neki/e, jednostavno ne mogu da vjeruju!
Kolektivna svijest bivšejugoslovenskih naroda pod velikim je uticajem vojnih parada koje su imale za cilj da slave snagu tadašnje armije koja je bila razlog za ponos i garant da nas nikada niko neće napasti i proći nekažnjeno… Parada ponosa nije demonstracija sile ili nedodirljivosti, to je šetnja za ostvarivanje ravnopravnosti. Osobe koje su nevidljive (čije postojanje se ne priznaje u propisima) nemaju mnogo izbora, i zato treba obustaviti kritike i pojaviti se na zakazanom mjestu u zakazano vrijeme kao podrška, ako nam već tema nije bliska.
Obzirom da se je parada ponosa način na koji manjina nastoji osigurati osnovna prava, ne postoji nešto što se voli opisati kao neutralnost i otprilike glasi: “ne interesuje me, neka radi šta ko hoće”,a onda nerijetko uslijedi “ali ja ne želim da neko ruši grad zbog parade”. Ne želim ni ja, a vjerujem ni većina (ako ne i sve/i) učesnica/ka parade ponosa. Destruktivno ponašanje treba biti sankcionisano, a odgovorni proglašeni odgovornim. Konačno se valja pozabaviti uzrocima problema, a ne manipulisati (potencijalnim) posljedicama.
Da skratim, neutralna pozicija zapravo je otvorena podrška ideologiji koja preovladava i koja nas sve zajedno opresuje kroz krinku “zaštite porodičnih vrijednosti”, a ustvari kroz nametanje zabrana, ograničenja i samododjeljivanje sebi prava da se sudi drugima i odlučuje o njihovim sudbinama.
Briga za porodicu od učesnika/ca jučerašnje-sinočnjeg skupa je lažna, a to je najjasnije vidljivo iz nemara prema radnicama/ima okolnih radnji koje/i su bile/i prinuđene/i vlastitim životom čuvati dobra koja im garantuju izvor prihoda neophodnih za preživljavanje. Sumnjam da će za pretrpljeni strah i prekovremene radne sate biti adekvatno plaćene/i. Osim nametanja mišljenja i osporavanje prava na okupljanje, zbrinuti porodični ljudi, propustili su u praksi pokazati da stvarno stoje iza onoga što tvrde… Ali kako da to izvedu kada je njihova zabrinutost jedna velika laž.
Jednom prilikom razgovarala sam sa (kako ih mi nekada posprdni i bezobrazno zovemo spa aktivisti/kinje) Marleen iz Belgije. Rakla mi je da njoj parada ponosa u Belgiji nema smisla. Kaže, ne vidi poentu u paradiranju sa paunskim periruškama koje česnicima/cama vire iz dupeta, ali da u zemljama kao što Srbija i Bosna i Hercegovina, parada ponosa ima jedno totalno drugo značenje. Ima političku težinu. Ovakav događaj ima za cilj da učini nevidljivo vidljivim, a to je prvi korak da se krene u pregovore i ostvarivanje prava.
Danas je šetnja… Vidjećemo šta će bit.
femtechs 