Dubioza kolektiv pjeva o krađi, a ne o slobodi!

Nova pjesma Dubioze kolektiv predstavlja kvalitetan šamar svakome kome je iskreno stalo slobode. Ukratko, sve što je Dubioza uradila ovim “oslobodilačkim činom” je demonstracija bahatosti i promoviranje (bespotrebne) krađe, a ne težnja ka suštinskoj slobodi. Na Internetu postoji mnoštvo sadržaja slobodnih za korištenje koje nama uporno ostaje velika nepoznanica i misterija jer vjerujemo da je najbolje ono što nam se prezenetira i što većina koristi. Daleko je to od istine!

Dubioza kolektiv svojim novim spotom i pjesmom daje savršenu sliku stepena konumerizma u kojem je ogrezlo bosanskohercegovačko društvo. Tzv. konzumerizam za sirotinju koji podrazumjeva žmirenje velikih kompanija (kao što su velike izdavačke kuće ili proizvođači softvera, npr. Microsoft) na očito kršenje pravila koja su sami postavili. Znaju oni vrlo dobro koji su razlozi njihovog žmirenja. Zamislite, šta bi se desilo da sutra krene inspekcija i kazni svaku kafanu, svaku prodavnicu, kladionicu itd. što ne koristi licencirani Windows. Vjerujem da to bio dovoljan okidač da velika većina nas (tačnije vas) u roku od odmah pređe na neku od GNU LINUX distribucija koje su slobodne za korištenje. Kršenje zakona mogu i razumjeti u situacijama gdje ne postoje druge opcije, a ovdje realno postoji, samo je mukotrpno informisati se. Ne želim da odvlačim od teme, ali ja sam druga osoba od kako me napustila pošast Windowsa. Bolje mi je sad. 😀

Koncept intelektualnog vlasništva sa sobom nosi restrikcije. Kome smeta i spreman/a je se informisati, uskoro če ostati zatečen/a saznanjem koja količina sadržaja je dostupna za korištenje, pa čak i prilagođavanje našim potrebama. Korištenjem takvih resursa dalje se očekuje da slijedimo suštinu slobode, koristimo ono što nam je dostupno(vjerujte da ima toga više nego što prosječan/a konzument/ica Interneta može i zamisliti), unaprijeđujemo i vraćamo u slobodu. Ukoliko vas zaista interesuje SLOBODA, možete krenuti sa istragom na temu slobodnog softvera. Intelektualno vlasništvo neka koristi ko vjeruje u taj prevaziđeni model (Windows i Apple, vozdra), ja svoje stvaralaštvo (možemo ga nazvati ovakvim, onakvim) obavezno štitim Creative Commons licencom, koja daje za pravo da se to nesavršenstvo usavrši i vrati tamo gdje pripada: u svijet slobodnog korištenja.

Mi ne trebamo robovati korporacijama. Trebamo stvarati svoje, dijeliti, unaprijeđivati. Trebamo i naći način da to bude održivo. Ukrasti pjesmu koja je zaštićena autorskim pravima nije isto što i ukrasti komad hljeba koji vam je prijeko potreban da ne umrete od gladi. Pored toliko slobodne muzike, slobodnih semplova, osoba koje su svoj život posvetile slobodi i u konačnici koje ne poznajemo danas jer nisu zaradile milione ili milijarde a realno mogle su, zaista nema potrebe. Da ilustrujem: većina nas zna ko je Steve Jobs, a koliko nas zna ko je Tim Berners-Lee? Činjenica je i da jedva znamo ko je Aaron Swartz ili Edward Snowden, čovjek koji više nije živ i čovjek koji je na dobrom putu da to postane… A zbog čega? Zbog hrpe nezahvalnika/ca koje slave krađu i preser prodaju pod revoluciju. Pa nemojte, slobode vam!

I za kraj da se dotaknem Pirate Bay-a. Nisam apsolutna protivnica korištenja sadržaja zaštićenih intelekrualnim vlasništvom. Svoj stav temeljim na činjenici da živimo u svijetu nejednakih mogućnosti, a pred nas se uporno postavlja teret lažne ravnopravnasti koja ne uzima u obzir pomenuto. Privatna upotreba mi je do određenog nivoa prihvatljiva i razumljiva, ali nikako zloupotreba ili kao sirovina za neke buduće gaže. Piraty Bay-u je očito imponovao ovaj mali gest pažnje, pretpostavljam da je zato pjesma podijeljena na njihovom sajtu. Iako mi nije bilo svejedno kada je isti svojevremeno ugašen, Dubiozin potez ne treba biti opravdan.

Negdje u dnu srca sam uvjerena da Dubioza kolektiv nije htjela povrijediti moja osjećanja (šmrc), ali zamjeram im što su se priklonili politici onih koji idu linijom manjeg otpora, a to su i ovi koji su nas doveli ovdje gdje jesmo (na rub, marginu, u očaj…) a koje je i Dubioza svojevremeno prozivala. Dakle, ako vam je stvarno stalo do slobode instalirajte GNU LINUX, što (može i treba da) znači obrišite Windows. Nemojte se kriti iza lažne revolucije, pokrenite svoju.

Namjerno nisam stavljala hyperlinkove. Snađite se. LP

foto

Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti

Za razmisljanje… Inace, odlican blog.

Nulta godina, drugi put

Ovdje donosimo prijevod pamfleta Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti (Political lesbianism: the case against heterosexuality) čiji je autor Revolucionarna feministička grupa Leedsa, a predstavljen je prvi puta na jednoj konferenciji 1979. godine. Pamflet je preveden iz knjige Voli svojeg neprijatelja? Debata između heteroseksualnog feminizma i političkog lezbijstva (Love your enemy? The debate between heterosexual feminism and political lesbianism) kojeg je objavio londonski Onlywomen Press 1981. godine. Članak je prvi puta izdan u internom nacionalnom časopisu pokreta za oslobođenja žena u Velikoj Britaniji – WIRES.

Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti

Mi znamo da pitanje trebaju li sve feministke biti lezbijke nije novo. Mi smo trebale razraditi naše ideje o temi jer često kada govorimo s drugim ženama o našoj politici i što znači kada kažemo da su muškarci naši neprijatelji, pitane smo da li govorimo da sve feministke trebaju biti lezbijke.

Mi shvaćamo da je tema eksplozivna…

View original post 1,914 more words

Antipatrijarhat u popfolku

Moja prvobitna ideja je bila da pišem o feminističkim momentima u pjesmama iz oblasti (kako ja to nazivam, možda to I postoji, možda ne postoji) popfolk kulture. Međutim, na prepreku nepremostivu sam naišla kada sam uvidjela da se u većini tih pjesama radi o muškarcima, uglavnom se i njima obraća. Lično, vjerujem u raznolikost feminizama, ali zajednički nazivnik feminizama jeste: ne radi se uvijek i svugde o muškarcima. Feminizam je načelno okej sa konceptom suživota sa muškarcima. Nikako su najbitnija publika, niti se sve vrti oko njih, niti ih treba tješiti što dolaze neka nova vremena…

Poznati patrijarhalni isprdak – država

Ipak, pjesme koje želim predstaviti izdvajau se iz popfolk kaljuže po tekstovima koje žensku stranu priče stavljaju u jedan novoosvojeni prostor koji prkosi nametnutim patrijarhalnim normama. Pa krenimo neredom, onako kako to meni na um pada.

Selma Bajrami – Kakvo tijelo Selma ima

Još uvijek živimo u vremenu i prostoru u kojima je za ženu rezervisano bezbroj sinonimnih naziva za fuksu, nemojmo to zabpraviti. Selma ovom pjesmom prijeti patrijarhatu jer odbija da je se obilježi kao nemoralnu niti manje vrijednu. Bez negiranja da je počinila ono šta joj se stavlja na teret, nudi nam svoju stranu priče koja nimalo ne ide na čast njenom (kako to možemo vidjeti u spotu) lijepom, ali onemoćalom partneru. Bravo Selma!

Seka Aleksić – Kraljica

Seka nas podsjeća na nešto što patrijarhatu nikako nije na volju, a to je: ženska solidarnost i podrška. “Nijedno muško na svijetu…” – ma goni!

Nataša Bekvalac – Ponovo

Odavno bolje isprike nisam čula! Nataša ne negira da je učinila ono što je uzrokovalo ljubavni brodolom. Naročito interesantnim nalazim “Kad prevarim, ne zažalim…”, što je po meni garant da će ona to uraditi ponovo. Ta poruka mi zrači samopouzdanjem, što po ptrijarhalnim mjerilima, nikako ne bi trebalo biti svojstveno jednoj ženi. Pogotovo ne, da svog patrijarha stavlja na muke ponovo, ponovo i ponovo… Možda se čovjeku sviđa da oprašta ;).Iz pjesme je očito da je oprostio barem još jednom prije. Opet kontra patrijarhalnog uvriježenog mišljenja da muškarac ne bi smio biti ranjiv i da bi trebao biti kao neki “karakter”. Eh, šipak!
Sad, neko može primjetiti da se ne može odrediti rod osobe od koje se očekuje oprost… Hetero je, ako nije drugačije striktno naglašeno. Jbg, takvo vrijeme, takve dileme.

Seka Aleksić – Baš mi se sviđa tvoja djevojka

Svojevremeno proglašena za himnu biseksualnih osoba. Seka je pokušala ukazati na neki drugi kontekst, ali teško će se ukalupiti u nešto drugo, prvenstveno zahvaljujući ovom dijelu: ”I mada slutim da zbog toga nisam normalna, baš mi se sviđa tvoja devojka”! “Zašto žensko-ženska ljubav ne bi bila normalna?” Zato što to većina vaših sugrađana i sugrađanki otvoreno ili prekriveno podvedeno pod neutralnost, iskreno iz dna srca o takvoj ljubavi voli misliti sve najgore!
Možda ćete se zapitati šta to ima sa Sekom i sa mnom, koja je to tajna veza? Pa Seka je sestra blogerka!

foto

Neka niko nikome ne zamjeri ništa!

Već neko vrijeme razmišljam o tome kako je pukao balon od sapunice koji sam stvorila sama oko aktivističke scene. Svoje prve aktivističke korake napravila sam iz apsolutno idealističkih pobuda i budalastog mišljenja da je sve to moguće i ostvarivo… Nije da nije, ali nekada treba revidirati svoje stavove, što ja trenutno radim.

Došla sam, vidjela, upoznala, djelovala, razočarala se, upoznala, spoznala, razočarala se, uživala, putovala… Danas se osjećam kao heroj iz pjesme Zabranjenog pušenja: Srce, ruke i lopata.

“Ti si naš ponos, Avdija,
Ti si naš ponos k’o zastava”
Našla se i slika njegova
Usred fabričkih novina

Ne kažem da me je neko izdao ili namjerno uzrokovao bol, ali bilo bi mi drago da su neki postupci revidirani prije nego se pristupilo njihovoj implementaciji. U mom samokreiranom balonu od sapunice nije bilo mjesta izdaji, samopromociji, prekomjernoj sujeti, egoizmu, elitizmu… Ipak, sa ove vremenske distance, uočavam jako puno navedenog koje sam dugo svjesno ili ne, zanemarivala. Možda sam i ja nekada ostavljala neki od navedenih dojmova, obzirom da sam svjesna u kojoj mjeri pozicija iz koje se obraćammo i djelujemo utiče na našu/tuđu percepciju…

Mogu sa sigurnošću reći jedno: Aktivistička scena (ne mogu naći bolju riječ trenutno) i sama je postala žrtvom  neoliberalne tržišne ekonomije koja se uvukla u gotovo sve pore iste.  Zaista, mnogo me vrijeđa činjenica da nikada nije napravljena valjana analiza NAŠEG (vrlo često) mukotrpnog rada i svih onih “sitnih” rezultata koje smo ostvarili/e. Ne. Zauzvrat dopustili/e smo da nas nadvlada stres i slabost, po kojima mjerimo neuspjehe onih drugih (sa kojim se uglavnom borimo za fondove). Tako umanjujemo rezultate svog rada, a onda i dopuštamo političkim elitama da održavaju postojeće stanje i sve one spremne da misle svojom glavom nazivaju stranim plaćenicima/cama i državnim/entitetskim izdajnicima/cama. Šta da vam kažem, upale/i smo u zamku!

Na konto optužbi za “strano plaćeništvo” imam puno toga reći. Mislim da većinom dijelimo mišljenje i da aktivisti/kinje moraju od nečega da žive. Aktivistička elita (po prihodima) koja se izdvojila treba preispitati svoje moralne vrijednosti, a ukoliko i same/i želimo neko bolje i pravednije društvo i naša je moralna obaveza da pitamo, ali direktno, u lice. Nikako okolo i po buđacima! Naš  aktivizam, vrlo često je ostajao u sjeni ovog “argumenta”. Ne bi bilo moje duševne boli ni patnje, da većina onih koji se vole latiti ovog “argumenta” već sutra ne bi bili spremni/e preuzeti tamo gdje mi ostavismo… Poruka takvim: Moji vi, ne očekujte kule i gradove! Činjenica je da većina “stranih plaćenica/ka” jedva preživljava od keša zarađenog izdajući svoj narod i prodajući ga stranom neprijatelju! Loše se od toga živi jer se nema šta prodat! Prodalo nas je davno. Sad se radi samo o pukom preživljavanju. Možda i vi da stvari nazovete pravim imenom! Da ne uništavate i ono malo pokušaja da se pobjegne od dužničkog robstva (koje nas čeka kad i ako preživimo). Vaša djeca će vraćati kredite od kojih danas preživljava birokratija. I unučad. I tako dalje…  I sami/e ste strani plaćenik/ca. Pozzz MMF.

Aktivističko tržište jednako je podložno manipulacijama kao i bilo koje tržište koje djeluje po neoliberalnim principima. Posebno je je u pitanju trusno tlo ako se dešava u siromašnim zemljama u kojima su stope nezaposlenosti enoromne. Tako ćete, u jednoj organizaciji koja vam je kao aktivisti/kinji dala mogućnost da preživite (bukvalno) jedan mjesec, potencijalno doživjeti da ne budete adekvatno plaćeni/e za svoj rad. Ili da ne budete plaćen/a uopšte! Ugovori o djelu potpisuju se u zavisnosti od dobrote poslodavca, i vrlo često po obavljenom poslu. Sad, zamislite koliko tu ima prostora za manipulacije i mahinacije… Nemojte misliti da otvoreni prostori preko noći ne mogu postati zatvoreni. Nemojte misliti ni da je najgore kada vam se zatvore sva vrata da zaradite svoju jadnu nadnicu. Nesreća vrlo često dolazi u paru, ili čak threesomu…

Neka niko nikome ne zamjeri ništa – ostajem pri tome! Ostavljam otvorenom opciju da nekada sjednemo na neki konstruktivan razgovor. Razgovor, koji neće biti u sklopu nikakvog projekta, na koji ćemo doći najjeftinijim prevozom, spavati u najskromnijim uslovima, jesti nakon što napravimo akciju Hrana ne oružje i dođemo bez maski, iskreno pobrojimo svoje greške, analiziramo i oprostimo.

Ne mogu ja “otići iz aktivizma” niti “ubiti aktivistkinju u sebi”, to bi značilo amputirati dio sebe. Ono što mogu jeste, pažljivije i hladnije glave birati svoje bitke.

foto: Midhat Poturović (RFE/RL)

Kontra zabrane rijalitija!

U vremenu interneta i (prekomjerne, doduše) dostupnosti informacija, biti neinformisana osoba je stvar izbora (za većinu nas). Nedavno se pojavila inicijativa za ukidanje “rijaliti emisija” i preusmjeravanje novca (čijeg?) u kulturu. Kakva je to kultura i zašto bi nam trebala? Da širi vidike, sigurno ne jer je pokretačka snaga ove inicijative grupa koja se zalaže za (neki) sistem vrednosti. Preuzeše na sebe “jer, u Srbiji se niko “sistemski” ne bavi sistemom vrednosti.” Prema riječima jednog protagoniste pomenutih dešavanja: “SLEDEĆA akcija biće usmerena na porodicu i porast nataliteta…” I to su te iskonske prave vrednosti. No dosta o njima, da ja malo o sebi.

Nakon što sam uočila opskurnu peticiju koja traži da se ukine jedna vrsta izuzetno popularnog i gledanog TV sadržaja, odmah sam pomislila da se radi o totalitarnim metodama neke grupe koja u XXI stoljeću radije pribjegava restrikcijama nego mukotrpnom procesu edukacije i (uhhh što mi se izlizao ovaj izraz) OSVJEŠTAVANJA gledateljstva. Hajmo im zabranit… A šta je slijedeće? Istina je da nas niko ne tjera da gledamo rijalitije. Kada se desi trenutak da im gledanost opadne i sponozori više nemaju interesa oglašavati se tokom trajanja istih, tada će nastupiti njihovo samoodumiranje. Do tada, stiditi se i ibretit nad nama onakvi kakvi stvarno jesmo, ostaće glupost samo takva! Rijalitiji su dio zatvorenog kruga i više su posljedica nego uzrok.

Ustvari, želim napraviti spisak onoga uz šta sam ja odrastala.
Uzmimo u obzir da sam odrastala kada nije bilo interneta, ali je bilo čestih restrikcija u elektronapajanju. Pa evo spiska:

Jedna muzička emisija koja se zvala Behar i uvijek je završavala ovom pjesmom. Nisam našla originalni spot, ali evo za prvu pomoć:

Eh, sad:

Opaaaaa!

Za ovo se pričalo da će nam biti himna. Moraš znat himnu!

Amra Dacca i Mr. Amir ❤

A onda:

Pa i ova skandal himna za koju se ispostavilo da je rađena po melodiji: S one strane Drine gajtan trava raste, po njoj pasu ovce čuvalo ih momče.

Vjera u suživot nije novokomponovani hir:

I dok su meni djeca u jednom mjestu pored Zenice vadila mast da Sarajevo neće više biti glavni grad nego Zenica.

Moja vila s Mojmila:

Tanaaa naaaaa

Mladost…

Ne bi bilo fer da ovu preskočim:

Da ne mislite da je sve bila ozbilja, apeliram da poslušate ovaj dragulj:

Nijedan rijaliti šou ne pratim. Nikada neću biti za zabranu rijalitija. Od ljudske jedinke očekujem da je sposobna sama za sebe odlučiti kako da provodi svoje vrijeme. Mnogo vas pozdravljam. Uživajte!

Foto: ukradeno sa fejsa 😉

Evo me sada na burzi rada: Umjesto plate možda dobiješ posao

Iako imam nekih zaostalih obaveza iz prethodnog života i rođendan mi je, odlučila sam sve ostaviti po strani i napisati ovaj blog post. Neki razuman razlog nemam. Nisam odavno imala volje ni želje… S druge strane, da ne pristupim izradi još jedne splačine imala sam milion izgovora, a svaki po dukat vrijedan! Nego samo za potrebe ovog exerimenta analizirala sam poslovnu ponudu, pa da počnemo:

Slučaj: Plata je nedefinisana, ali možda bude posla za tebe, hehehe! Možda…

Uslovi rada:
rad u manjoj firmi do 20 zaposlenih
rad od ranih jutarnjih sati
probni rad u trajanju do 2 mjeseca
stimulativna primanja
stalno zaposlenje

Opis poslova:
popis i kontrola robe po objektima kupaca
manje nabavke sirovina po sedmičnom rasporedu
održavanje higijene i prijava kvarova vozila i inventara za distribuciju
redovan vizualni pregled vozila i prijava kvarova
svakodnevna dostava robe kupcima prema utvrđenim hodogramima
ostali poslovi po uputama nadređenog

Potrebne kvalifikacije:
SSS
vozačka dozvola B kategorije
prednostkandidatima sa iskustvom u distribuciji prehrambenog programa
dobra saradnja i komunikacija sa kolegama

Potrebni dokumenti:
Kratka biografija (obavezno navesti mjesto stanovanja i kontakt informacije)

Dakle, slučaj: Plata je nedefinisana, ali možda bude posla za tebe, hehehe! Možda… iz kojeg najviše možete očekivati da dobijete posao koji, ako pomnije analizirate ponudu možete poželjeti samo najgorem dušmaninu!

Nigdje nije definisano koliko je radno vrijeme, osim da se počinje rano ujutro. Da li je nekulturno pitati za slobodne vikende, praznike, slučaj bolesti? (*U savjetima o ponašanju na intervjuima za posao često ćete naići na tu glupost). Bićete na probi 2 mjeseca i stimulativno (nedefinisano na koji način i u kojoj mjeri) nagrađeni/e za obavljeni posao. Kao jedan od argumenata ova firma navodi: “stalno zaposlenje” – istina je da ja ne znam šta bih vam o tome rekla, kako bih prokomentarisala!

U opisu posla navedeno je dovoljno da se može ne digne glave svih sedam dana u sedmici, a sve je dodatno oplemenjeno epskim navodom: “ostali poslovi po uputama nadređenog”.

Iz potrebnih kvalifikacija, izdvojila bih: “dobra saradnja i komunikacija sa kolegama”. Mnogo me se dojmilo!

Vrlo interesantan nalazim i podatak da je navođenje adrese stanovanja jakoooo bitno. Kakvi zaključci se očekuju od ovog saznanja? I zašto su tako unfriendli kada je u pitanu zvanje telefonom?

Dakle, ovo je stvarni oglas za posao i jako dobro ilustruje očaj koji vlada na tržištu rada u Bosni i Hercegovini.

Serijal Evo me sada na burzi rada se nastavlja…

U žvaljama međunarodne zajednice

Kompilacija Insecticide legendarne Nirvane dolazi sa porukom homofobima, rasistima i seksistima. Ovako glasi: “Don’t come to our fuckin’ shows, don’t buy our records. Just leave us the fuck alone! It disturbs us that plankton like you are part of our audience. Go away! We don’t want your money.” (Ne dolazite na naše koncerte, ne kupujte naše snimke. Pustite nas na miru! Uznemirava nas činjenica da planktoni kao vi čine našu publiku. Odlazite! Ne želimo vaš novac.)

U intervjuu (u potpunosti možete pročitati, doduše na engleskom, ali ovdje) na pitanje o Klintonovoj administraciji Krist Novoselić (Nirvana) je odgovorio:

“U Bosni/Jugoslaviji? Ne znam šta se dešava iza zatvorenih vrata. Prvo, upravo sam izgubio poštovanje prema Ujedinjenim Nacijama. Ustvari, gubitak poštovanja se transformisao u prezir prema UN-u. UN i američka administracija se dvoume dok je očit agreesor u ovoj situaciji. Znam da je UN upoznat sa zvjerstvima od novembra 1991. i januara 1992. godine.

Znali su šta se dešava i nisu učinili apsolutno ništa. Još uvijek pregovaraju i pokušavaju da razrade svoje top tajne, tajnim dogovorima. Znate, htjeli su da prave neku vrstu mirovne konferencije i tražili su od nas da sviramo na benefit koncertu s ciljem da pomognemo ženama i djeci u Bosni i Hercegovini. Kada su pitali, odgovorio sam: NE! Idite jebite se! Da ste dobro odradili svoj posao, ne bi upravo bila na snazi katastrofa u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo 150.000 mrtvih!.”

U zemlji u kojoj rat još nije završen (jest, možda, onaj oružani aspekt, ali se nastavio nekim sofisticiranijim sredstvima u nekim sofisticiranijim bajtama) očekivati od nas da funkcionišemo “normalno” je za svaku osudu i prezir! Zato sam ovo i započela ovim riječima koje smatram relevantnim i aplikativnim na trenutno stanje. Usput, Nirvana je više obilježila moje odrastanje nego bilo koja institucija koja tvrdi da je danas ovdje za moju dobrobit (bila i ostala). Ako je za moje dobro, neka se isele več koliko danas. Dakle, govorim o institucijama i međunarodnim organizacijama koje navode ovu zemlju kao uspješan primjer iz prakse… Ova (monstrum) zemlja vrlo je draga stavka onima koji se po osnovu njenog postojanja neće brinuti za svoj finansijski opstanak nikada više. Štoćereć, fino se zaradi ako se što glasnije brineš za zemlju slučaj. Ima i bonus za nazivanje lokalnong stanovništva pogrdnim imenima i pripisivanje im nepoželjnih osobina, a onda predlaganje sebe za bogovskog mesiju i onog koji će učiniti sve da se urođenici/e izvedu na pravi put.

Lično, protiv međunarodnih organizacija i institucija nemam ništa. Ono što mene brine jeste da ne razumijem šta rade. Došli ste se boriti za mene? Pa gospodstvo drago, ja vašu borbu ne razumijem! Ne razumijem ni šta hoćete, ni kuda želite da se stignete. Ne razumijem ni šta od mene očekujete, kao ni gdje sam ja u svemu tome. Bilo bi lijepo kada biste preuzeli odgovornost za svesrdnu pomoć lokalnim odabranicima da stvore ovo čudovište, koje upravo vi održavate u životu i na aparatima. Ova zemlja je čudovište nefunkcionalno! I preuzmite svoj dio odgovornosti. Meni ostavite moj… Nemojte me vi (zaposleni po međunarodnim organizacijama i stranim institucijama, pogotovo ako niste izbosne, ili barem sa balkana) obilježavati i davati mi neosnovane lekcije. Ako moram biti pristojna (ne moram, ali hoću) mogu samo reći da odete fino… Umilnim glasom… Povedite i ove “legitimno izabrane nam predstavnike/ce” (dobro ne morate, ali je poželjno).

Baš zato ni ja nisam započela “ovo” svojim riječima, nego riječima onih iz tzv. civilizovanog dijela svijeta kod kojih sve funkcioniše (ali u panjevima) i za koje tvrdite da im je sve potaman. Eto dokaza da je još neko primjetio da ste sranje! Evo od večeras nikad više izjave od nekoga ko je ovdje samo kao turista/kinja ili kao radnik/ca najamnik/ca, neću uzimati za ozbiljno, niti dozvoliti da mi sjebaju svakako sjeban život.

Fala i prijatno! I don’t want your money! Go away!